Jama (poema)

Stihovi Jame u podnožju Kamenog cvijeta u Jasenovcu.

Jama je poema Ivana Gorana Kovačića ispjevana kao protest protiv ustaških pokolja nad Srbima u drugom svjetskom ratu. Smatra se najpotresnijim djelom umjetničke književnosti Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji.

Poemu "Jama" Kovačić je napisao u partizanima. Autora su tokom pete neprijateljske ofanzive na Sutjesci zaklali četnici.

Poemu je sačuvao Vjekoslav Afrić. Postojeća izdanja "Jame" priređena su prema jednom prepisu, u dosta lošem stanju, koji je sačuvao Afrić a originalni rukopis Goranove "Jame" izgubljen tokom pete neprijateljske ofanzive 1943.

U Kovačićevoj poemi je oblikovana tema zločina na potpuno vjerodostojan način. Pisana je u prvom licu pa kao monološka ispovijed vodi čovjeka iz života u smrt i ponovno ga vraća u život. Oblikovana je tradicionalnim oblikom. Sastoji se od 11 pjevanja, a stihovi su većinom jedanaesterci, raspoređeni u pravilno rimovane šestine.

Nastanak

Početak rata Gorana je zadesio je u Zagrebu, da bi krajem 1942. prešao na oslobođenu teritoriju. U Bihaću, gde je boravio uz AVNOJ, Goran je završio svoju poemu Jama koju je pisao u drugoj polovini januara i početkom februara 1943. Desetog februara 1943. godine Vjekoslav Afrić je u Livnu prvi put čitao "Jamu" ranjenicima prve proleterske divizije. Poema je na sve delovala vrlo snažno i ostavila dubok utisak.

Tada je rukopis Jame reditelj Vjekoslav Afrić zakopao pod drvo ili grm, negde u Drvaru.

Tekst poeme (odlomak)

Izvod iz poeme "Jama" I. G. Kovačića, s ilustracijama slikara-partizana Z. Price i E. Murtića.

Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.

Sigurno još su treperile ptice
U njima, nebo blago se okrenu;
I ćutio sam, krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oči zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.

Samo kroz prste kapale su kapi
Tople i guste koje krvnik nađe
Još gorčom mukom duplja koje zjapi
Da bodež u vrat zabode mi slađe:
A mene dragost ove krvi uze,
I ćutio sam kaplje kao suze.

Posljednje svjetlo prije strašne noći
Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.

O bolno svjetlo, nikad tako jako
I oštro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
Vatrene suze s kojih duplje gori;
A kroz taj pako bljeskovi su pekli,
Vriskovi drugih mučenika sjekli.

Ne znam koliko žar je bijesni trajo,
Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
Tad spoznah skliske oči na svom dlanu
I rekoh: “Slijep sam, mila moja mati,
kako ću tebe sada oplakati…”

A silno svjetlo, ko stotine zvona
Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!
Svijetla ptico, Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!

Al ovu strašnu bol već nisam čeko:
Krvnik mi reče: “Zgnječi svoje oči!”
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
Kad grč mi šaku gustom sluzi smoči;
I više nisam ništa čuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.

Rekli su o poemi

Spomenik Ivanu Goranu Kovačiću u Zagrebu, delo Vojina Bakića iz 1963.

Razni autori naglašavaju činjenicu da je hrvatski pjesnik, koji je u pjesmi "Jama" podigao glas protiv ustaških pokolja nad Srbima, ubijen od srpskih nacionalista četnika:

Goran Kovačić, nije proživio nedaće pete ofanzive. Mladi hrvatski pjesnik, koji je u pjesmi "Jama" tako snažno oformio najžešći u ovom ratu ispjevani protest protiv ustaških pokolja nad Srbima, bio je ubijen od "srpskih osvetnika", četničkih izroda, tih švapskih i ustaških saveznika. Prerezali su grlo, koje je tako iskreno i snažno grmjelo iz bratske hrvatske duše protiv ustaških zločina nad srpskom nejači. Nikada poštenije i čovječnije djelo pjesnika nije bilo grđe kažnjeno i nikad čelo ubice nije bilo ukaljano sramnijim zločinom. Čitajući Goranovu "Jamu", pokoljenjima i pokoljenjima srpske omladine stezat će se srce nad zločinima, koji su izazvali takav krik pjesnika, ali isto tako i nad zločinom, koji je tome divnom galebu prerezao grlo.

– Moša Pijade

Komponovanje

Kompoziciju za Goranovu "Jamu" napravio je Nikola Hercigonja 1971. godine. Njegova želja, ili kako on kaže "svojevrsna intimna obaveza" za komponovanjem Goranove »Jame« vrlo je stara, a osetio ju je prvi put septembra 1943, kada je čuo da je Goran ubijen. On je već u Dubrovniku, januara 1945. godine, komponovane tri kratke epizode za klavir četvororučno, kao muzičke umetke uz javno čitanje »Jame«. Međutim, konačni posao započet je jula 1968, a partitura je završena decembra 1971.

Delo sam nazvao pasijom. Passio — ne Domini nostri (Gospodina našega), nego — hominis nostri (čoveka našeg). Dva su momenta — ne sećam se koji je od njih »stariji« — sugerisala taj naziv. Jedan objektivni: sâm sadržaj — martirij, mučeništvo; a drugi sasvim subjektivni — uz reči prvog stiha najednom se naprosto nametnula psalmodijska formula početka gregorijanske pasije, koju sam (formulu) docnije često koristio u svojstvu specifičnog dramatskog akcenta.

I još nešto o posveti — »Posvećeno žrtvama nečoveštva«: od svih mračnih senki koje padaju na ime čovekovo, najmračnija je njegova negacija: nečoveštvo. A najstrašnije je nečoveštvo nasilje koje je izvršeno nad čovekom kojega su — nedužnog! — razlike među ljudima, veštački i nasilno stvorene, stavile van ljudskih zakona. Goran je podigao glas protiv tog nečoveštva. I poginuo je i sâm mučeničkom smrću od ruke onih čiji »tragovi smrde nečovještvom«.

– Nikola Hercigonja

Vanjske veze

• Ivan Goran Kovačić - Jama
• Ivan Goran Kovačić u sećanju Vladimira Nazora: Kako je nastala čuvena "Naša pjesma" (1973)